Historija Bosne

16
Poslali je dajdži u Čajniče
gdje ju je dajinica učila "sitnu knjigu štiti".
Za nas je ovdje znakovit drugi stih koji smo naveli: "piši knjigu, ja ću kazivati" iz kojeg se može izvesti
zaključak da su krajiški uglednici, age, bezi, dizdari i nazori zasigurno i kazivali svoje riječi pisarima u pero
što svjedoči da su riječi koje se u ovim pismima nahode, pa tako i romanizmi, autentični izrazi govora kojim
su se ovi Bošnjaci služili.
Brojni su znanstvenici koji su se bavili proučavanjem i izdavanjem ove epistolarne građe, a mi ćemo
navesti samo one u kojima su romanizmi, to jest talijanizmi i l i venecijanizmi brojniji.
Tako je Šime Ljubić još 1878. Objavio Rukoviet jugoslavenskih listina među kojima se nalaze dvadeset i
dva muslimanska pisma, pisana između 1534. i 1689. Šime Ljubić ih donosi u poglavlju Tursko-mletačke listine i
šesnaest ovih pisama su bošnjački uglednici poslali svojim mletačkim sugovornicima, vjerovatno diktirajući
njihovu sadržinu pisarima.
135

Izvanredno važna kolekcija ovih pisama je Bogišićeva zbirka omiških isprava XVI-XVII veka, koju je
1940. godine izdao dr. Aleksandar Solovljev.
136

Nezaobilazan je također i rad dr. Ćire Truhelke Nekoliko mlađih pisama hercegovačke gospode
pisanih bosanicom iz dubrovačke arhive, objavljenu Sarajevu, 1914. godine.
137

Na ovom mjestu zbog karaktera ovog rada ne mogu se nabrojati sva izdanja i kritički radovi o ovom
pitanju, ali se svakako treba spomenuti rad rahmetli profesora Muhsina Rizvića Pisma muslimanskih krajišnika
pisana bosančicom od XVI do sredine XIX stoljeća kao oblik stare epistolarne književnosti koji može da služi
kao poticaj budućim istrživačima na ovom polju.
138

Na koncu recimo, da je jezik ovih pisama, kao svaki jezik koji je bio nesputavan u svom razvoju
gramatičkim kanonima i zabranama čist i prirodan - Bošnjacima nije bio potreban Vuk - stoga se ova pisma i
danas mogu čitati bez nekih teškoća. To je već davne 1879. godine zapazio Franjo Rački kada je zapisao:
"Dopisi su pisani čistim pučkim jezikom kako ga je govorio sam pisac. Naš se jezik u tih dopisi
prikazuje u svih osebina svojih, kakovimi se on izticao u Bosni i hrvatskoj krajini u XVI i XVII. vieku. Odjeven
je pako tuj većinom u ćirilicu bosansku, kojom se pisac služio kako je umio, i pisao ju kako je riječ izgovarao. S
toga su i pravopisni pojavi u tih dopisi dosta zanimivi."
139

Mi ćemo, primjera radi, navesti neka od ovih pisama ili njihove dijelove. Tako 17. rujna 1688. godine
Mahmut-paša od Hercegovine piše u Dubrovnik, dubrovačkoj vlasteli:
"Od nas presvietloga i čestitoga gospodina Ahmet-paše od Hercegovine svietliem i plemenitiem i svake časti
dostoiniem našiem priatelom vlastelom dubrovačkijem koji se u Konavalah nahode. Pozdrav.
A potom tamo dolu do pred grad za nieke naše oprave Jusuf agu Ahmet Spahića posilamo. Zato Vas moleći
da im date dobre straže da im je na siguru pasati da im ne bi ščo na putu intravenalo."
140

Isto tako 27. juna 1634. godine Ahmet-aga i Mahmut-aga nazori iz Poljica traže od providura
omiškoga da im naznači "imenom i selom" njihove podložnike koji ometaju omiške ribare, da bi ih kaznili:
,,A potom primismo poštovani list v:m:kom pitate da so se tožili ribari vaši podložnici na Poljičane da
im šteto čine, to naša volaj nije, hoćemo im peno učinit neka štete ne čine,... I ako bi im pošlo naše pene koji
šteto učinili, neka ga imenom i selom nama upovide: mi ćemo ga kastigati, zašto je naša volja da se lipo u
ljubavi žive kako pravi sosedi."...
141

Možda, negdje 1617. godine, pišu Osman-aga, Sulejman spahija i Nu-aga i sva braća Ohrapovići
providuru omiškom i vlastelinu Žanu-Mariji da se u Omišu uhapsi ubica njihovoga čovjeka:
"... Budući vaši pijani počmu psovat našega čovika. Bud psovaše... zašto ubodoše? Isti junak Žan
Marin, a to je s njegovim urdinom. Molim v:m: i Žan Mariju i vaš skup omiški, dokle mi tamo dođemo, ne
puščajte nam našega kar vavca, da se od njega učini po sudu ča mirita..."
142


135
Šime Ljubić, Rukoviet jugoslavenskih listina. Starine JAZU, Zagreb 1878., knjiga X, str. 7-21.
136
Dr. Aleksandar Solovljev, Bogišićeva zbirka omiških isprava XV1-XV11 veka, SKA, Spomenik XC11I, Drugi
razred, 72, Beograd 1940., str. 477-494.
137
Dr. Ćiro Truhelka, Nekoliko mlađih pisama hercegovačke gospode pisanih bosanicom iz Dubrovačke arhive, GZM
XXVI, Sarajevo, str. 477-494.
138
Vidjeti našu bilješku br. 10
139
Franjo Rački, Dopisi između krajiških turskih i hrvatskih častnika. Starine JAZU, Zagreb, 1879., knjiga XI, str.
76.
140
Dr. Ćiro Truhelka, op. cit., str. 482, pismo br. 46.
141
Dr. Aleksandar Solovljev, op. cit., str. 29, pismo br. 46.
142
Id. Ibid. str. 25, pismo 34.

17
Isto tako Ahmet-aga Omerbašić i Mahmut-aga nazori poljički pišu godine 1634, providuru omiškom moleći
ga da iz tamnice pusti neke njihove podložnike:
"Mi smo nad nimi vladavci, valaj da nas avizajo: mi bismo svako pravdo učinili...."
143

l tako redom, i tako dalje, u ovim pismima pisanim od muslimanske gospode i visokih službenika svojim
mletačkim sugovornicima redaju se brojni romanizmi, odnosno venecijanizmi koji su sigurno bili u upotrebi
među Bošnjacima. Evo nekih od leksema koji se nalaze u Bogišićevoj zbirci, a koji potječu iz bošnjačkih
muslimanskih pisama:
Avizati(avvisare "obavijestiti"), ajustati(aggiustare "srediti"), ardiškati (ardire "zapaliti"), ašašin
(assassino "ubica"), ašašinati (assassinare), defenditi (difendere"braniti"), inpačati(impacciarsi"miješati
se"), intravenati(intravenire "dogoditi se"), kastigati(castigare"kazniti"), konat (conto "račun"), kontent
(contento "zadovoljan"), korda (corda "uže"), libra (libbra "mjera za količinu"), obaligati (obligare"prisiliti"),
ordin ili urdin (ordine "naredba"), pačati (impacciarsi "miješati se, ticati se"),pena(pena"kazna"), poses
(possesso "posjed"), prizentati (presentare "predstaviti"), restati (restare "ostati"), sakveštati (sequestrare
"uhititi"), skala=skela (scala "skela"), soldat (soldato "vojnik"), štimati (stimare "poštovati, cijeniti"),
tradimenstvo (tradimento "izdaja"), skrit (scritto"dopis, spis"), suspet (sospetto "sumnjiv"), dodajmo ovoj
listi i izuminati(esaminare "provjeriti"), intrada (entrada "zarada"), miritati (meritare "zaslužiti"), pasati i
pasavati (passare "proći, prolaziti") itd.
Mada je značajan broj romanizama iščezao iz današnjih govora bosanskog jezika - radi se, ponovo
napominjemo, o starim, a ne o novim romanskim posuđenicama - ipak se oni i danas susreću u kolokvijalnom
govoru, kako u ruralnim tako i u urbanim sredinama. Tako u Hercegovini, u Trebinju susrećemo riječi kao što su:
ađustati, (po talijanskom aggiustare) koji ima isto značenje kao i u Sarajevu ađustirati se "lijepo se obući". U
Trebinju su se također susretali glagoli afermati ("potvrditi", avertiti "obavijestiti" kao i kastigati "kazniti". U
ovom gradu se među starijim muslimanima, kako piše Hamdija Hajdarhodžić 144
mogla čuti i rečenica: Kastig,
jedan šta ovaj čovjek čini! U Sarajevu pak čuju se riječi kao što su: bastati"biti dovoljno", pačati se "miješati se",
havizati se ili uhavizati se ("postati svjestan, shvatiti") od talijanskog (avvizare). U ruralnim govorima ovih
primjera, osobito u Hercegovini ima još više.
Mi želimo, na koncu ovoga rada, jedino naglasiti, da njihov cilj nije bio da dade iscrpnu i sveobuhvatnu listu
romanizama koji se pojavljuju na tri različite ravni u bosanskom jeziku: u epskoj pjesmi Bošnjaka, u njihovim
krajiškim pismima i u njihovim današnjim govorima. Takva lista koja bi također obuhvatila i romanske kalkove u
našem jeziku mogla bi se načiniti tek poslije dugih istraživanja naše pisane baštine i ispitivanja naših živih govora.
Takvog poduhvata još nema. Stoga je cilj ovoga rada da ukaže da bosanski jezik posjeduje još neistražene
zone u leksici te da naglasi da su romanske posuđenice, bar što se tiče starijih perioda, drugi sloj posuđenica
koji u bosanskom jeziku jedino zaostaje iza turskih.

143
Id. Ibid. str. 31, pismo 49.
144
Hamdija Hajdarhodžić, Utjecaj talijanskog jezika na govor Trebinja i njegove okolice na početku XVIII vijeka,
Radovi ANUBiH-a, knjiga LV, Odjeljenje društvenih nauka, kniga IX. Sarajevo 1975., str. 271-283.

18
Muhamed NEZIROVIĆ
ZNAČAJ KRAJIŠNIČKIH PISAMA ZA BOŠNJAČKU KULTURU
Littera scripta manet. Litterae loquntur.

Zbirka pisama koju ovdje donosimo obuhvata dugo vremensko razdoblje koje ide od godine 1454, tj. od
dana kada je vojvoda Isa-beg Ishaković izdao povelju Dubrovčanima o slobodnoj trgovini bez ikakve zapre-
ke, pa sve do godine 1847, do dana kada je Ali-paša Rizvanbegović, vezir hercegovački, pisao jedan list
vladici crnogorskom Petru Petroviću Njegošu. Razlog da smo ovdje uvrstili nekoliko pisama iz druge polovice
XV stoljeća nalazi se u želji da se pokaže neprekidnost trajanja jedne rukopisne tradicije kao i u činjenici da
je cijelo područje nekadašnjeg Bosanskog kraljevstva, a kasnije i Bosanskog ejaleta, bilo najisturenije tursko
krajište prema Zapadu, a samim tim svi oni koji su branili i čuvali interese novog carstva u naponu snage
bili su i njegovi krajišnici. U zbirci se tako našlo dvije stotine pisama, bilo istaknutih bosanskih i hercego-
vačkih ličnosti što su igrale veću ili manju ulogu u povijesnim događanjima, bilo manje poznatih osoba koje
su nekim svojim pismom ili činom privukli našu pažnju i učinili da njihovu "knjigu" ovdje uvrstimo.
Sva ova pisma pisana su najvećim dijelom bosančicom, dok je drugi, znatno manji dio pisan onovremenom
latinicom. Mi smo čitali i jedna i druga skoro uvijek iz već objavljenih izvora jer su nam izvornici tekstova iz
niza razloga bili nedostupni. Ovom prilikom smo, uz male preinake, pisma transhterirali na današnju latinicu,
kako bi ona bila što pristupačnija današnjem čitaocu.
Ova pisma najvećim dijelom daju pisati carski namjesnici, beglerbezi, sandžakbezi, paše, muselimi, kapetani
pojedinih kapetanija, dizdari utvrđenih gradova, nazori, emini - tj. nadzornici javnih dobara, pojedini bezi,
age i bajraktari, gdjekad i poneki učitelj i nevoljni sužanj i tužni zatočenik koji u tuđoj zemlji moli za svoju
slobodu. Ova pisma dolaze najčešće iz krajeva koje su turske vlasti držale u Slavoniji, Dalmaciji, Boki Kotor-
skoj kao i iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine i ona se upućuju odgovarajućim ličnostima na područja koja
su bila i ostala pod mletačkom i austrijskom, upravom kao i u ona što su bila turska a koja su poslije od njih
nanovo osvojena. Ova pisma se naslovljuju na banove, pa čak i na kraljeve, providure, porkolabe (suce),
kapetane hrvatskih gradova, na kneza i vlastelu dubrovačku, na gvardijane franjevačkih samostana, na
kneževe iz Poljica, na vladiku crnogorskog...
Ova pisma pisana su bosančicom (koju je njen zaslužni istraživač dr. Ćiro Truhelka nazivao i bosanicom), tj.
bosanskom ili zapadnom ćirilicom, a koja je u širim pa i znanstvenim krugovima bila poznata i pod drugim
imenima, od kojih navodimo samo neka kao što_ su hrvatsko pismo pa čak i glagoljica, srpsko pismo,
Šćepanovo pismo, begovsko pismo, žensko pismo i tako dalje.
Prije nego se detaljnije pozabavimo ovim pismom, željeli bimo naglasiti da je teritorij današnje Bosne i
Hercegovine u prošlosti bio snažno izložen raznim kulturnim i civilizacijskim utjecajima i da su se zbog toga
koristila razna pisma kao elementi - prenosnici ovih kultura.
Tako se u Bosni i Hercegovini - ako se ostavi po strani usamljeni, ali značajni slučaj postojanja cjelovitog
gotskog futharka (runske abecede) iz Breze - nailazi i na najstarije slavesnko pismo glagoljicu, već
spomenutu bosančicu, latinicu, arapsko pismo, kojim je pisana uz prepisivane arapske tekstove i bosanska
alhamijado književnost pa i jevrejsko raši pismo, koje su razumijevali i pojedini bosanski muslimani.
145

Ali, vratimo se na bosančicu. To je staro pismo bosanske zemlje i njen najpoznatiji spomenik je upravo
Povelja Kulina-bana iz 1189. godine, koju je naš veliki ban uputio dubrovačkom knezu Krvašu i kojom jamči
i osigurava dubrovačkim trgovcima slobodnu trgovinu u svojoj zemlji. Kroz cijelo trajanje neovisne Bosne to
je pismo Bosanskog kraljevstva, koje mada ćirilično, po svome duktusu po nekim svojim slovima (jerv) i
ortografskim rješenjima različito od pisma u Srbiji. Ono i poslije propasti Bosanskog kraljevstva, kao i pada
Hercegovine pod osmansku vlast nastavlja živjeti čvrsto ukorijenjeno u tradiciju i u biće bosanskog čovjeka.
O tome nam najbolje govori jedno svjedočanstvo Ljudevita Bassana, rodom iz Zadra, koji je 1550. godine
putovao po nekom poslu u Tursku pa je prošao i kroz Bosnu. Opisujući razne zgode sa tog putovanja, on na
jednom mjestu veli da se i "turski svećenici služe pismom slovinskim, onim naime što Sloveni zovu bukvi-
com (Buchviza) i ćirilicom (chiuriliza, chiriza)..."
146
Isto tako, dobar primjer da su se Bošnjaci i nakon
prihvanja islama nastavili služiti svojim narodnim pismom jeste i epitaf koji su dva brata Radilovića, Hasan i
Ahmat iz Čadovine kraj Rogatice dali uklesati krajem XV stoljeća na stećku-nišanu njihova oca:
Hasan i Ahmat, dva Radilovića sina -velike žalosti radi pisaše ovo...
I da je blagosloven tko će projti, a proklet koji privaliti!..?147

Međutim, ovo pismo nije živjelo samo na kamenim spomenicima nego se čuvalo i u bosanskim domovima
kao ostavština predaka. U nizu primjera bošnjačke lirske pjesme svjedoče da su se ovom pismu u bosansko-
muslimanskoj sredini poučavale mlade djevojke:
Kad je Fati sedam godin' bilo,
Oprema je u rod u daidža
Da je uče knjizi i jaziji,

145
Dr. Samuel Pinto tvrdi da se "trgovačka korespondencija između jevrejskih i muslimanskih trgovaca odvijala
redovno na španjolskom jeziku za vrijeme turske vladavine u Bosni." Tako je isti autor našao u zaostavštini
sarajevskog veletrgovca Hašimage Glođe devetnaest pisama pisanih na španjolskom i raši pismom koja mu je slao
Salomo Levi Merkadić iz Metkovića. Jedno takvo pismo na istom jeziku i pisano istim pismom, ali upućeno od
jevrejskih trgovaca iz Jedrena, pronađeno je kod nasljednika trgovca Muhameda Kumašina iz Sarajeva. (Dr.
Samuel Pinto, Položaj bosanskih Jevreja pod turskom vladavinom, Jevrejski almanah, Beograd 1954, str. 57,
bilješka 33.
146
Dr. Petar Matković, Putovanje po Balkanskom poluostrvu u XVI stoljeću Bartula Georgijevića i Ljudevita
Bassana, 1550, Rad JAZU, knjiga LXII, Zagreb 1882, str. 132.
147
Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1990, str. 315. Ovaj epitaf je više puta navođen u literaturi.

19
Dajinica vezu i umetu,
Daidžične sitan biser nizat.
148

Međutim, osnovno je na ovom mjestu upitati se o kojoj i kakvoj se "knjizi" i "jaziji" radi? Da li je to arapsko
pismo koje su bosanski muslimani trebali znati zbog svojih vjerskih potreba ili se tu radilo o tradicionalnom
bosanskom pismu, bosančici. Mora se dopustiti mogućnost da su djevojčice, osobito iz odličnih begovskih
porodica brzopisnu bosančicu učile u domaćoj sre dini - zato se ono i zove žensko pismo - možda i zbog toga
što su ranije napuštale tradicionalne mektebe od muške djece. Uvijek je u takvim domovima bilo članova
porodice koji su njegovali ovo staro pismo, u šta nas uvjeravaju i sljedeći stihovi:
Knjigu uze Šahin-pašinica,
Pa pogleda knjizi niz jaziju. Pašinica ilum naučila,
Jer je ona roda gospodskoga.
149

I zaista, izvrsni članak dr. Muhameda Hadžijahića "Građa o posljednjim ostacima bosančice kod nas", ob-
javljen u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke 1985. godine, daje nam cijelu listu uglednih bosanskih,
hercegovačkih i sandžačkih begovskih porodica u kojima se ovo pismo čuvalo, njegovalo i prenosilo s
koljena na koljeno. Međutim, ono što je također zanimljivo, a na što skreće pažnju dr. Muhamed Hadžijahić,
jeste i činjenica da se bosančica javljala i u bosanskim građanskim obiteljima, kao što je bila bogata
sarajevska porodica Mulamemiševića, gdje su se upravo muški članovi ove familije dopisivali ovim
pismom.
150

Još jednom se vraćamo na tvrdnju da su bar u uglednim porodicama bila poznata oba ova pisma i da su tu
bila korištena. Zato navodimo i dva izravna dokaza. Prvi je jedan podatak koji je u ovom pitanju dala
Šemsa-hanuma Čengić novinaru beogradskog lista Vreme još davne 1934. Hanuma Čengić je novinaru koji
je svoj članak potpisao inicijalima M. B. rekla daje rođena u Pruscu i da potječe iz porodice begova Skopljaka
pa je zatim nastavila:
Kada sam ja dijete i djevojka pa i mlada žena bila, drukčiji je vakat bio. Onda kad se žensko dijete rodi nije
išlo kao sad u škole, nego čeka u roditeljskom domu do udaje. Ono, nisu tada ni ljudi išli u naročite škole,
osim onih iz ilmijjet a kamo li mi žene. Ali eto u nas, u kući i u još nekoliko begovskih kuća u Bugojnu, Jajcu,
Travniku, Vakufu i Lijevnu, učile su i žene čitati i pisati. I to ovu našu ćirilicu – bosančicu, "begovicu". I ova
naša iz naših krajeva različna je od one u Posavini ili u Podrinju. Pa i muški su pisali sa njom, ali samo bezi,
ko i mi begovice. I eto kad sam u mladosti naučila od moje majke da pišem i čitam bosančicom, onda sam
učila vesti razne urneke po svili i kadifi, a bome i po bezu. Učila sam sufaru i Kur'an časni.
151

S druge strane, Vojislav Bogićević u svojoj knjizi Pismenost u Bosni i Hercegovini, objavljenoj 1975. godine
u ediciji Kulturno nasljeđe u Sarajevu, govoreći o ćiriliskoj pismenosti kod muslimana u Bosni i Hercegovini
donosi jedan zanimljiv snimak, na kojem se vidi jedan, kako kaže autor, "ćirilski tekst na nekoj arapskoj
knjizi (pisano u Bosni, vrijeme nepoznato)". Radi se ustvari o dvije različite stranice (59 i 25 ?) presječene
najvećim dijelom tako da su nam date samo dvije lijeve margine na kojim se uz "arapski" tekst nalaze dva
pripisa na bosančici i na bosanskom jeziku. Prije nego što nastavimo govoriti o ovim pripisima željeli bismo
nešto dodati Bogićevićevom objašnjenju. Naime, ne radi se ovdje ni o kakvoj "arapskoj knjizi" nego o
jednom tiskanom tekstu na turskom jeziku o kome će biti kasnije nešto više riječi.
Na marginama dakle te turske štampane knjige nailazimo na vrlo zanimljive pripise koje V. Bogićević nije ni
pokušao pročitati mada su bili uobličeni na bosanskom i napisani bosančicom. Doduše, još je i Vuk davno
rekao daje "rukopis bosanske bukvice "tako različan od našega današnjega, da ga niko ne bi mogao pročitati
dok se ne bi najprije učio i namučio se."
152

Ti pripisi na str. 59 glase ovako: "Ko od straha mrije za dušu mu prhe." Pa zatim: "Ne žali umrijet, ako želiš
življet." Pa opet: "Ne žalite umrijeti ako želite dugo življeti." Na strani za koju pretpostavljamo da nosi broj
25 doslovno čitamo: "Priča se kako su rekli mudri ljudi, deset stvari označuje čovjeka koji je lijepe ćudi i
naravi - i to prvo je sa dobrim ljudima općiti i š njima se lijepo vladati, drugo za svaku stvar umjereno
postupati, treće..."
153

Ovdje se, nažalost, prekida ovaj tekst koji nosi karakteristike hercegovačkih govora.
Vrlo je lahko moguće da ovi pripisi pripadaju Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku, a da je knjiga na čije
su stranice naneseni ustvari Marifetnama (Knjiga znanja), jedna vrsta enciklopedije objavljene na turskom
jeziku 1757, a čiji je sastavljač Erzerumlu Ibrahim Hakki. Pouzdano se znade daje Mehmed-beg Kapetanović
u svojoj knjižnici posjedovao ovo djelo te da ga je prevodio i na marginama unosio svoje bilješke i svoja
zapažanja.
154
Sve ovo dokazuje daje bosančica u krugovima bosanske gospode bilo rašireno pismo kako me-
du muškarcima tako i medu ženama. Ponegdje su ga znali sve do polovice XX stoljeća.
Tako Vojislav Bogićević u svojoj, ovdje već citiranoj knjizi (strana 262), donosi jedno pismo Sehade
Hašimbegović iz Prijepolja pisano bosančicom 6. aprila/travnja 1953. u kojem ona navodi:
Pismo pisati naučila sam na osnovu azbuke koju mije brat napisao i pokazao kako treba da pišem ovim
slovima pisati. Od kućnih članova znao je pisati brat i sestra sa kojim smo se služili sve do 1942. godine dok
mi je sestra bila živa. Moji su pričali da se ova azbuka zvala staro srpska da je upotreblivana za vreme Grka.

148
Mehmed Dželaluddin Kurt, Hrvatske narodne ženske pjesme, Mostar 1902, str. 87.
149
Dr. Muhamed Hadžijahić, Građa o posljednjim ostacima bosančice kod nas, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke
XI-XII, Sarajevo 1985, str. 108.
150
Id. Ibidem, str. 105.
151
Id. Ibidem, str. 106.
152
Vuk Stefanović Karadžić, Primjeri staro slavenskoga jezika, Beograd 1857. (Bilješku donio Petar Đurić, Istorija
srpske ćirilice, Beograd 1975, str. 169.)
153
Vojislav Bogićević, Pismenost u BiH, Sarajevo 1975, str. 109.
154
Dr. Muhamed Hadžijahić, Ibidem, Sarajevo 1985, str. 101.

20
Sehada Hašimbegović155

Ovim pismom, međutim, koristili su se i katolici i pravoslavni u Bosni i Hercegovini sve do polovice XIX
stoljeća, mada su postojali i pokušaji da se ovo pismo potisne iz njihove upotrebe. Zabilježeni su također i
slučajevi daje bosančica služila i za pisanje i latinskog teksta (naprimjer, latinskog ulomka u Kunovskom za-
pisu iz XV stoljeća) pa čak i tekstova na turskom jeziku. Jedan takav slučaj turskog teksta napisanog
bosančicom potječe iz Poljica, strare autonomne hrvatske župe koja se prostire istočno od Splita, a za koju
su se stoljećima otimale Turska i Venecija. Poljičani su bili kršćani, ali i turski podanici. Jedan od njih, neki
Nikola Balić, sin Matkov zapisao je bosančicom hidžretske godine 999, tj. između 1590. i 1591., dvije lirske
pjesme na turskom jeziku, a dodatno privlači pažnju okolnost da je u dnu stranice nekoliko puta otisnuo svoj
pečat u arebici, na kojem se čita: "Nikola ibn Matko Balić to jest Nikola sin Matka Balića".
156

Kako je već primijećeno, kasnije će katolici dijelom napustiti bosančicu kao pismo i preći na latinicu, pra-
voslavni Srbi će je u Bosni i Hercegovini i Sandžaku zadržati dulje, ali će ipak konačno prihvatiti ćirilicu dok
će muslimani nju pisati i poznavati je - osobito u begovskim porodicama - sve do sredine XX stoljeća.
Naravno da je bosančica kao pismo koje se pisalo stoljećima bilo podložno ortografskim promjenama što je
svakako vodilo njenoj dekadenciji, tim više što je ona bila narodno pismo koje nije bilo ni kodificirano, ni
normirano, ni nametano školom. Propašću Bosanskog kraljevstva nestalo je i glavnog potpornoga stuba i
bosančica, je živjela samo u narodu, a druga su se pisma (arabica i latinica) snažno nametala. Odatle i
raznolika "ortografska rješenja i velika sloboda u pisanju pojedinih slova, tako da su neki poznavaoci
bosančice išli toliko daleko da su tvrdili da postolje tri vrste bosančice: jedna kojom su se služili
Gradaščevići, druga kojom su pisali _Gavrankapetanovići i treća koja je postojala u tuzlanskom kraju.
157
U
njenom takvom grananju moglo bi se, čini se, ići u nedogled. Ipak je ona imala jednu svoju osnovu koja se
kako-tako poštovala.
Drugi alfabet na kojem je pisan izvjestan broj pisama u ovoj zbirci je latinica. Njome su, uz neka druga,
pisana i sva pisma Hasan-paše Prodovića, hercegovačkog sandžakbega iz godine 1573. koja je upućivao u
Dubrovnik Pavlu Bridoviću, dvostrukom agentu, koji ga je, uzgred budi rečeno, grozno izigrao i prevario
dajući njegova pisma na uvid austrijskim vlastima. Kada se govori o toj latinici mora se reći daje ona i
složenija, i zamršenija, i teže čitljiva od bosančice. Ova latinica iz naših pisama nosi crte talijanske i nešto
manje mađarske latinice, te onaj koji nije vičan ovim grafijama ima stanovite teškoće pri čitanju. To je već
davno primijetio i fra Filip Lastrić kada je u knjizi Testimonium bilabium još u osamnaestom stoljeću
naglašavao: "U dvi su vrste razdijeljeni pisci koji smetaše na štampu dila latinskim slovima u jezik naški.
Prvi u dvosložju [ortografiji] slide izgovarane talijansko, za izrići riči naške a drugi slide mađarsko."
158

Inače, ta pisma Hasan-paše Prodovića, temišvarskoga a kasnije hercegovačkoga sandžakbega (kojeg ne tre-
ba miješati sa čuvenijim njegovim imenjakom Hasan-pašom Predojevićem) vrlo su zanimljiva. On u jednom
pismu pisanom u Ljubomiru, kraj Bileće, 14. maja/svibnja 1573. spomenutom konfidentu u Dubrovnik
navodi da mu šalje "moga najuernijega coujecha, na jme Memj hogja moga schrjiuana uellichoga...", to jest,
on ga obavještava da mu šalje Memi hodžu, svoga glavnog pisara. Ovdje nema ni traga nekom katib-čaušu
ili jazidžiji, kako bismo očekivali. Hercegovac Hasan-paša Prodović ovdje očito ponavlja formulu
srednjovjekovne bosanske kraljevske kancelarije ili kancelarija bosanskih velmoža na kojim je djelovao
"dijak veliki". U istom pismu svojoj vezi u Dubrovniku poručuje: "I sto jmase pisatj, pischj, sllobodno,
saschto jma chon mene tcho umje legati i latinskj, i sarbschj i nemacchj jmagarschj"
159
, što očito svjedoči
da se ovdje radilo o jednoj pisarskoj kancelariji gdje su se čitala, legala, kako se u pismu kaže, mnoga
pisma pisana raznim grafičkim sustavima.

Pisma Jusuf-alajbega Filipovića koja su donesena u ovoj zbirci napisana su, a kasnije su ih priređivači preveli
na bosanski jezik. Takva pisma, a radi se o pismima sužanja i zatočenika, kako onog alajbegovog dirljivog i
kratkog pisma koje piše svojoj ženi iz mletačke tamnice u Veroni, tako i ona druga, odaju ljude koji su vični
peru i, da dodamo, koji su veće kulturne razine. Tako neki Sulejman, kako za sebe kaže, "sužanj u
nevjerničkoj zemlji", u svom pismu napisanom prije 1557. godine navodi nekom ugledniku u Bosni: "Ja sam
tamo [u Bosni] imao dosta prijatelja, koji su za mojom sofrom sidjeli, imao sam dosta jarana i drugova,
sluga i mladijeh, pa mi je od svega toga ostalo sada ovo moje pero i jedan Mushaf, te plačem kao Ejub...
O Muslimani, moja vam želja leti
Molite Boga da me izbavi ove tiranske aveti."
160

Ovo tugovanje nesretnog sužnja Sulejmana zbog zaboravljenog prijateljstva neodoljivo podsjeća na sličnu
tužaljku francuskog pjesnika Rutbeufa s konca dalekog trinaestog vijeka:
Bog me je učinio Jobovim [Ejubovim] sudrugom
Otrgnuo mi je u jednom trenu
Sve što sam imao
.....
Šta bi od mojih prijatelja
Koje sam kraj sebe držao
I toliko volio?

155
Transliteraciju i punktuaciju izvršio priređivač ovog zbornika.
156
Ćiro Truhelka, Bosanicom pisani tekstovi, Glasnik Zemaljskog muzeja, XXVI, Sarajevo 1914, str. 552.
157
Dr. Muhamed Hadžijahić, Ibidem, str. 105.
158
Herta Kuna, Jezik fra Filipa Laštrića, bosanskog franjevca iz XIX vijeka, ANUBiH, knjiga XII, Srajevo 1967, str.
26.
159
Dr. Aleksa Ivić, Pisma Hasan-paše Prodovića iz godine 1573., Spomenik Srpske kraljevske akademije XLIX,
Drugi razred, Beograd 1910, str. 22, pismo 1.
160
Dr. Božidar Ćerović, Poklon dr. L. pl. Talocija Zemaljskom muzeju u Sarajevu, Glasnik Zemaljskog muzeja,
Sarajevo 1911, str. 163-164, pismo 3. Pismo je sa turskog preveo Fehim ef. Spahić - Spaho.